anarhoid, jok, to je džok. strelice, dušu da joj daš? p+a, nije meni vilenjaci do vašeg zezanja. irode, veštice draga! treća smeno, za malo da bude i I dont give a shit... staršajn, domaćice od kuće... goste, sve je u redu, samo te loše odradilo. svedoče saradniče, zvučiš ko moja baba, u smislu da se ponavljaš. a i u smislu.
anoniman, ako nisi mečka, moraš biti mečak, pa ti vidi. perla, kladim se da si bleferka svetska. vrabac, ne znam za te crnce, ali čula sam razne priče.
vrabac, vile nisu seljanke zato što ne rade na njivi, već se zezaju, a brze pruge srbije označavaju vozove u srbiji, koji staju u svakom selu, te se njima može putovati iz sela u u gradove itd.
marija, pevušila si mi nešto na tu temu, ali daj ti konkretno dokaži. perla, kakav štrajk, samo socijalni program i bonovi za zimnicu. ludajo, seks, kažeš? nisam primetila, dođavola. a i ti si super.
Beogradski, internacionalno, teatarski, kosu seče kosa opet raste, plus lice grdi a lice izrasta
Eks-pozicija?
U krmači. U autobusu broj 18. Na jednoj sam nozi. Kako poznata stvar. Ali je sada moja noga na štikli. Likujem. Hvatam svoje lice na kaputu nekog čoveka priljubljenog uz staklo. Kako poznata stvar. Samo što moje čelo sada ima grč iznad leve obrve. Novi grčevi, nove pobede. To je taj trenutak kada čovek donese odluku da se ubije.
Pričam o tome. Sigurna sam da sam u pravu. Dok muž i ja dišemo sporazumno, iza svečanog ulaza. A štiklice tonu u kaldrmu.
Scena I, zaplet
U mrklom mraku. Tri hiljade ljudi. Fale mi dve. Čoveku na sceni fali glava, pokušava da je stigne. Ljudi se raspadaju. Linije se množe i poništavaju. Tišina umara. Razbijam je zvukom koji me izdaje dok otvaram konzervu.
Jedno dete kaže: “Mama, a kako onaj čika ne plače, a slomio je ruku”.
Smejem se sa olakšanjem.
Mama kaže: “Tiho”.
Utišavam se u dodiru muškarca kome dodajem pivo.
Vodi me na gajbu. Kako poznata stvar. Posle se više ne sećam. A ni pre. Ovde može fejd, na kvarno.
Scena II, isto zaplet
Nad palubom, pod kružnim svodom. Masaža, za sve pare. Švajcarska srednja klasa pevuši: “You can win if you wont, if you wont you can win!” Koje smaranje!
“Srce me boli”, kaže jedna žena.
“Da li posle liposukcije ostaje ožiljak?”, pita jedan čovek.
“Koliko košta mrtvački sanduk ako se uveze iz Poljske?”
U redu.
Ja sam tu zato što je on tu, ali njemu se piša i odlazi. Kako mu zavidim. Na afteru, meni svi zavide. Ja ne zavidim nikome. Kako poznata stvar.
Pored reke, u taksiju, pa tu negde oko moje glave.
“Kako ti to zamišljaš?”
Ne zamišljam.
“E, super je bilo ovo polu-ljubljenje, ali...”
Molim? Zašto mi to niko nije rekao?
“Pre bih imao porodicu sa nekim koga ne poznajem nego sa tobom.”
A?
Scena III, opet zaplet, samo se sad malo kao zahuktao
U pozorištu, u jednoj kafani, u drugoj kafani, u trećoj kafani. Moj dever i ja. I neko dvoje koje se traže. I traže. I traže. Hoće li se kresnuti, neće li se kresnuti? Jebote, kako je dosadno. Izlazi mladić sa gitarom. Poklanjam mu suzu. Kao i svakom mladiću sa gitarom. Ali sve je to zaštićeno.
“You can ask for the video from the company”, kaže.
Kakav bre kompani, ako te nema na jutjubu, ti, dečko, ne postojiš.
Zar mora svako da mi se javi, zar moram svakom da se osmehnem? To je zato što bolje ne umem. Dobro poznata stvar.
“Dva vina trista dinara”, šali se neko kovrdžavo stvorenje.
Šta lupaš?
“Ozbiljno ti kažem. Ili mi daj trista dinara ili te vodim kući.”
Vodi me kući.
Menjamo mesto, sve ostalo ostaje isto. Silazimo u neki podrum. Treba završiti nešto kao razgovor.
“Šta si opet zasrala”, pita moj najdraži dever.
Znam da zna.
“Moraš da znaš koji je tu tvoj interes”, pametan je on, uvek.
Kakav sad interes, dobila sam batine.
“Sama si tražila.”
Jesam li ja luda?
“Ne znam, on meni ništa ne govori”, laže.
Jesam li ja luda?
“Čovek se zbliži sa nekim pa onda vidi da to nije to. I meni se to dešava.”
Jesam li ja luda?
“Ne kapiram te. Ili se jebete ili se ne jebete!”
Jesam li ja luda?
“Ne možeš se odricati prijatelja u ovim godinama.”
Svako može da me zgazi, nije problem, u treningu sam. Ali što da mi gazi poreklo?
“Ti si luda.”
Zvuči poznato, pomalo otrcano.
Izbacuju nas. Tražimo drugu podrumčinu. Neka nas uvek prigrli. Ovakve, nenaspavane, nenajedene, nenapite, na pravom svetlu prelepe.
“Izgledaš fenomenalno.”
Ko si sad pa ti?
“Samo sam to hteo da ti kažem.”
“Ko ti je ovaj?”, pita dever.
Nemam pojma.
“Pita gazda šta ćemo da pijemo.”
Pa biter.
Scena IV, peripetije
Na sajmu, na jednoj žurci, na drugoj žurci. Don Žuan trči preko hale i urla iz sveg glasa. Nešto o liberalnom individualizmu. Nešto o surovom kapitalizmu. Nešto o jadnom socijalizmu, Ne razumem baš najbolje, ali osećam da su uzavrele strasti. Bole me kolena. Sreća pa je hladno.
Na prvoj žurci prija šljiva. I ljudi su ok. Verovatno zato što nikog ne poznajem.
Na drugu odlazim nepozvana. Kao i na prvu. Vodi me dever, kao trofej. Na vratima nas dočekuje novorođenče. Na svom digitalnom kompasu tražim prijatelje. Jedni spavaju, drugi odgovaraju, meni zahvalnoj. Iz pristojnosti podižem pogled.
“Ćao, kako si, drago mi je da te vidim, izgledaš odlično kao i uvek”, fini strejndžer što voli grubo, ali me uvek kupi antikolonijalističkim stavom i dobrim srpskim.
Nema te da se javiš.
“Pa kad ne odgovaraš.”
Ili si se pomirio sa ženom, a?
“Sa ženom? Sa bivšom ženom? Ona je umrla.”
U jebote, koji sam ja kreten. Izvini, molim te.
“Nema veze. Umrla je još u martu. To je za mene već daleka prošlost”, fin je strejndžer.
Odlazim u naše.
“Gde si ti?”
Ej, šta ima, gde ti je žena?
“Žena? Moja žena? A, pa mi nismo više zajedno.”
Moram kući pod hitno. Nalivam se vodom. Spavam kao dete.
Scena V, nešto kao brzi rasplet
"Mama, a kako ova teta ne plače?"
Ovo ne znam ko kaže. Možda neki dečak koji je razbio prozor loptom. Ili neko dete koje samo prolazi ulicom. Bez neke posebne uloge. A i ne mora da bude dete. Može da bude čovek ili životinja. Ili lutka. Potpuno svejedno.
Epilog, umesto pravog raspleta
Na gajbi. Sama. Sa glasovima punim prekora. Opet sam nekome zaboravila rođendan. Kako poznato i glupo.
“Ne voliš ti nikoga”, saopštava mi jedna mala svečano.
Poznata stvar, kao. Ipak, dobro je. Bar odnekud da dođe ta uteha.
ajde... skuvala sam ti kafu. sipala konjak u šolju s kafom. svečano. treba da pevaš. u negližeu, drljava i čupava, baš ovako... http://www.youtube.com/watch?v=OobwSzFSlyM
irode, pitaj me djole d faco, sad si u toku alana, između bitefa i bifea, moraćemo i na jedan biftek trej, hvala mala, pevanje mi nije nešto, al mi triko opasno stoji anarhoide, vreme je izmišljena stvar perlo, ne ostavljam te, jel si luda spejsi, planetarno goste, ko ti je opet taj marija, nisam, kao omu, hepili evr after vrabac, najbolji su mi prijatelji oni sa kojima sam ovce čuvala
jbt mnogo dobro pishesh, ali na sve ovo ostalo ne znam shta da ti kazhem, neprijatno mi je da zapitkujem i uvaljujem se u tvoju zhivotnu prichu, u svakom sluchaju ti zhelim da se sve sredi i dodje na svoje. na kraju krajeva i da je istina ono shto kazhu, zashto je neophodno da svi budemo topli i zrachimo ljubavlju? frka je u tome shto ljudi imaju potrebu da budu neophodni pa kenjaju onima do koga im je stalo jer se ne ponashaju svrsishodno, ali opet ko smo mi bez tih ljudi? ko ce nas pamtiti ako ne oni? oni su nashi istorijski spomenici, a i mi njihovi.
Aha, podseti te na detinjstvo kada si ih nosio, na pubertet kada si pogledom za njim vrteo, na mladost kada si ga skidao, na zrelo doba kada si ga stavljao kada si kretao u pljacke zbog te iste ljubavi... hulahop, odlican za pracku da pogodis samog sebe.
hulahop...:o) tuzno je kad zaboravis kako se zove... jos tuznije kad ga probas nakon 20 godina i shvatis da nece da se vrti... da ne umijes vise... hulahop nije bicikl, ali jeste vremeplov
anarhoid, to da istetoviraš na čelo ribe bi odlepile, naročito kao urežeš špatulom perlo, ne znam šta ti je spagon, al kad je od tebe, mora da je nešto ekstra, a ako si mislila na špagu, onda eto me
ahm, rusko-francusko-nemačko prijateljstvo. i srpsko, da.
pon - 15.09.2008
kiša burazeru
juri ovo vreme
udariće negde
ne pomeraj se
ne pomeram se
frka čoveče
oči su mi velike kao u patuljka
Umor je duboko u meni, riba u vodi, podrum u kući. Umor je na rubu usne, reč upućena nekom ko odlazi, nekom ko odlazi. Vodi me, vodi me, vodi me na vodu. Vodi me, vodi me, vodi me na vodu. Zar ne vidiš da mi se oči sklapaju? Zar ne vidiš da mi se oči sklapaju? Odmori me, zatvori me, zamotaj me, umotaj me, poklopi me, odloži me, udahni me, izdahni me, popusti me, otpusti me, ponesi me, odnesi me, položi me, ostavi me, ostavi me. Zar ne vidiš da mi se oči sklapaju? Zar ne vidiš da mi se oči sklapaju?
ja sam vidla patujka. onog bastenskog sto se osmehuje na vise nacina. jebe se njemu za kisu, i za vreme, i za plivanje u baletankama. kisa, sister, je najsmelija voda.
Dara Mara, varalica, en-ca, en-ca, triput meri, pa useri, pa na blogu peri
Ode srce, kako, kako, evo kako, naopako:
Zbunila se Dara Mara, jer bi da je vole,
Uzela ti Dara Mara đavolu da svirka,
A đavolu veliki, joj, pa je sada mole,
Doživotno veran, teran da joj grudi dirka.
O-pa-la.
Ode obraz, kako, kako, evo kako, naopako:
Došo Dari Mari roman, ljubavni, starinski,
Pa ti Dara Mara odma pljunu na poreklo,
A roman ko roman reka, ne bio istinski,
Junakinju našu lepu na pola iseklo.
O-pa-la.
Ode ime, kako, kako, evo kako, naopako:
Zapela ti Dara Mara da je krajnje vreme,
Rešila, joj, da ti krene vrhušku da kida,
Ne zna Dara Mara jadna, mešetara breme,
Ostade nam Dara Mara bez četiri zida.
O-pa-la.
a ja zalud čekam na tubetu. prosto je, sajn in vid jor gugl akaount (ajde, ajde, svi imate džitokove) i onda osom i onda ja ispadnem carica. a ovako nema šanse da se probijem međ radikale i ledepeovce.
mrtav umoran, zbunjen i pomalo rezigniran (Neregistrovan), ako ćeš na fer, izvoli na http://carica1.mojblog.rs/p-----iliti-kad-je-vreme-novom-postu/133335.html.
u kucu ulazi nesrico, na postelju se izvali, os se priladit, pa razbolit , pa sta cu onda... pa posjeta... pa kucna njega..pa, pa, paaaaaa... a maglusina mi smetaaaaa
Sad! Ne!
Sad! Ne, ne!
Sad! Čekaj, ćuti!
E, ajde sad!
U stvari, aj za pet sekundi!
Aj za deset!
Okej, čekam.
Može sad?
Sad!
Sačekaj, ipak. Aj za minut.
Sad, sad, sad!
Samo trenutak, da se umijem.
Može…
Sad!
A ionako mi nije nešto ova haljina.
E, aj sad!
Uh, zube nisam oprala.
Spremna! Udri!
Tu sam, da.
Pozvoni!
Okej, ne znaš gde sam.
Pozovi!
A da, nemaš broj.
Pošalji!
Jebote, promenila sam mejl.
Pomisli!
Uh, ne hvatam ništa.
Zapevaj!
E, kao da te malo čujem!
Aha, za godinu, dve.
Nema frke.
...uvlaaačiti, uvlaaačiti... jer kad uđe, onda je ušlo... skroz, skrooooz... do Kine i dalje na istok... pa na jugo-sever... ustvari, vrti se u krug... više liči na spiralu, al' to-je-to... i ništa drugo, osim... što ponekad poželi iskreno da počne, da krene, pa da traje... i još... da traje... usklađeno i mirno... u taktu... je'n-dva-tri, je'n-dva-tri... k'o valcer... na lepom plavom... nebu, kog' horizont odvaja (i spašava ga) od sivila i kaljuge i mrtvila i gliba i ponora crrrrnog i rrrružnog... ko žaba krastača koja proriče... gledajući u kristalnu kuglu... uvlačeći teške dimove crnog duvana... mršteći se nad viđenim... lomeći prste u nadi da će nešto da se desi i odnese ovaj celofan, najlon, naftu, poliester... PLASTIKUUU!!!... JEBEM TI PLASTIKU, HOĆU PRIRODNOoo... prirodu hoću nevinu... čistu... da je pogledam u oči i pitam je što se predaje, što kataklizmom ne resetuje zemaljski kompjuter... a kad me pita je l' to izvodljivo da joj odgovorim:
e moj rabane, 1. valcer treba znati igrati. 2. viseći danas na užetu, gledao sam to nebo (a i lepu plavu savu). jeste lepo je, mislim nebo. ali je mnogo industrijskog zagađenja okolo. 3. ljudi vole plastiku, koliko god se bunili protiv nje. to je činjenica. koja mi doduše nikada nije bila jasna.
kao kula vavilonska, iliti a što mora baš pet, plus jedan genijalni video video
ne čitam knjige. godinama. došlo je do neke napetosti u odnosu između mene i dotičnih. eno mi sede, leže, čuče, kunjaju na policama. neke me prekorno gledaju, neke baš briga što sam zaboravila na njih. neke, one netaknute, prave se da im je svejedno, a vidim da bi dupeta dale da ih otvorim samo jednom. i hoću. nekada. obećavam njima, ne sebi, sebe ću uvek pre izneveriti.
u poslednje vreme čitam neke druge stvari. i to su kao knjige. samo što još nisu završene. knjige u nastajanju, a neke i u nestajanju. razbacane u jednom naizgled čudnom svetu, u fronclama, fragmentima, nelektorisane, neurotizovane, raspadnute. valjda njima zato tako rado prilazim. nekako su prihvatljivije mom mentalnom rasklopu. da ne kažem emotivnom. da ne psujem.
i kao i one od papira, ni ove titrave od elektrona ne znam kako da poređam. da li tematski, hronološki, po prvim slovima, po boji, sastavu, veličini... i onda ih i ne ređam, ali evo da probam da ih skupim na jedno mesto. iako ih ima još po raznim kutijama neotkrivenim, što zaključujem po povremenom spoticanju o neke koje su sve vreme tu, a nisam ih primećivala. ali to je već problem sustava.
naravno, neke su mi savršene, neke čitam iako ne odgovaraju mojim potrebama, na neke otkidam, neke volim, neke su mi drage, ono, baš, neke me nerviraju, neke me oduševljavaju, neke me inspirišu, neke me bedače, neke mi ulepšaju dane, bukvalno, neke uopšte ne kapiram, ali sve su mi zanimljive. evo ih, bez reda, dakle, i bez posebnog smisla, kakve su uostalom i one same, pod radnim naslovima:
ciklusi nadežde p, univerzalna antologija ludosti, apsolutno stepski, irodica prekrasna, o seksu i ostalim najvažnijim stvarima, vuk u steni, gospođica blejz u zemlji klikera, pjesmarica čika lava a, maltežanin sa velikim k, nežno koje obećava, glup a lep, moja lepa matilda, mens sana in boris sano, strelčina, anrijeva jedina, hrabro zerce, definic i ja, ringišpilka, novosađanka, nadrkane maštarije, haiku sanjalica, džukela jedna neobična, lipa biserna, sve marije ovog sveta, skinut sa beograda, đavo, tajni ljubavnik grofice x, ipsilonka, maleni, ksksalica, raspevana lepotica, faca nad facama, snena smena, dunavko, elektronko, zvezdano sjajna, dve tople i dovoljne, sve se menja, luda i nezaustavljiva, harison f, džidža po džidža pogadža, red erotike red politike, ćale, sobna lampa, efova talentovana, nemirna, kafić kod džejni, slatka džejn, nemačka verzija, tejk it izi, barabanče, u ratu sa turcima, crvena, zemlja bez granica, onaj koga svi čekaju, fejkbuker, esesa, prevarant, moj prvi prijatelj........
i naravno, ona kod koje uvek svratim, kojoj se uvek vratim, bez koje svega ovoga ne bi bilo, zbog koje sve ovo kačim:
da si ishla na bazen, kao ja, prochitala bi dve knjige ovog leta. a ja tju i danas na bazen. i ima da pochnem tretju. uporan sam ko mazgov. a zashto, jer iz prostog razloga: nishta ne valja na par.
pa kapiram te, tako i ja ponekad, kao da mi je frka da se predam 1 knjizi, fear of commitment, plashim se da se prepustim, a ja ne umem da chitam sa rezervacijama, ne znam shta je, ili je mozhda sve, ali te u potpunosti kapiram.
Komšinice, po kakvim se vi to budžacima smucate? (ovo glede spota) Zvuče kao kao neki demo bend iz osamdesetih (ovo glede muzike) Pade mi na pamet onaj vic koji se završava sa "Pa dobro, čitaš li nešto?" (ovo glede teksta) Ovo poslednje shvatiti kao zajebanciju (ne drndati se)
white fairy